Procesna pretpostavka propisana članom 114. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojoj radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa mora, prije podnošenja tužbe, u prekluzivnom roku od 30 dana zahtijevati zaštitu tog prava neposredno od poslodavca.
Jedna od najznačajnijih procesnih pretpostavki radnog spora u Federaciji Bosne i Hercegovine – obaveze radnika da prije podnošenja tužbe, u prekluzivnom roku od 30 dana, zahtijeva zaštitu povrijeđenog prava neposredno od poslodavca. Ukoliko radnik ovu obavezu propusti, sud neće ni ulaziti u ocjenu zakonitosti otkaza, koliko god materijalnopravni navodi tužbe bili osnovani – tužba će biti odbačena kao nedopuštena, bez odlučivanja o suštini spora.
Članom 114. stav 1. Zakona o radu („Službene novine Federacije BiH“, br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka Ustavnog suda, 49/21 i 44/22; u daljem tekstu: ZOR) propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može, u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Stavom 2. istog člana propisano je da, ukoliko poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja ovog zahtjeva ne udovolji zahtjevu radnika (ili ne dođe do dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ZOR-a), radnik u daljem roku od 90 dana može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.
Odredba stava 3, prema kojoj zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugo novčano potraživanje iz radnog odnosa. Iz formulacije proizlazi da je izuzetak od obaveze prethodnog obraćanja poslodavcu postavljen usko i taksativno – odnosi se isključivo na novčana potraživanja, dok svi ostali zahtjevi radnika, uključujući zahtjev za utvrđenje nezakonitosti otkaza ugovora o radu i povratak na radno mjesto, moraju prethodno biti provedeni kroz internu proceduru zaštite prava kod poslodavca.
Izmjenama i dopunama ZOR-a iz 2018. godine („Službene novine Federacije BiH“, broj 89/18) mijenjani su stavovi 1. i 3. člana 114. Ustavni sud Federacije BiH je, postupajući po zahtjevu Vrhovnog suda Federacije BiH, presudom broj U-16/18 od 26.02.2020. godine (objavljenom u „Službenim novinama Federacije BiH“, broj 23/20 od 03.04.2020. godine) utvrdio da član 9. navedenih izmjena i dopuna nije u skladu s Ustavom Federacije BiH, zbog čega su te izmjene prestale važiti. Posljedično, kako je to potvrđeno i rješenjem Ustavnog suda FBiH broj U-48/19 (kojim je obustavljen istovrsni postupak pokrenut po ranijem zahtjevu Vrhovnog suda), predmeti pred redovnim sudovima imaju se okončavati primjenom člana 114. u njegovom izvornom tekstu iz 2016. godine. Rezultat ove ustavnosudske intervencije jeste upravo danas važeće, strože pravilo prema kojem se od obaveze prethodnog obraćanja poslodavcu izuzimaju isključivo novčana potraživanja, ali ne i osporavanje samog otkaza.
Konačno, treba istaći da prethodno obraćanje poslodavcu u zakonskom roku od 30 dana predstavlja procesnu pretpostavku za vođenje parnice u smislu člana 67. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15; u daljem tekstu: ZPP), što znači da sud na njeno postojanje pazi po službenoj dužnosti, tokom cijelog postupka, a ne tek povodom prigovora tužene strane.
Prigovor na Odluku o otkazu ugovora o radu, tj. sadržaj i cilj tog podneska moraju biti usmjereni upravo na konkretnu odluku poslodavca kojom je pravo povrijeđeno. Ranija komunikacija sa poslodavcem o srodnom, ali pravno različitom pitanju ne može supstituisati poseban zahtjev za zaštitu prava usmjeren na otkaz.
U praksi se upozorenje pred otkaz i sam otkaz često doživljavaju kao dio jedinstvenog, kontinuiranog disciplinskog procesa, pa postoji stvarna opasnost da se pogrešno pretpostavi kako je ranija komunikacija sa poslodavcem „pokrila“ i kasniju odluku o otkazu. Svaka pojedinačna odluka poslodavca kojom se povređuje pravo iz radnog odnosa, uključujući i otkaz kao krajnju mjeru, zahtijeva vlastiti, njoj namijenjen zahtjev za zaštitu prava, podnesen u roku od 30 dana od dana njenog prijema.
Vrijedi naglasiti da je brzina podnošenja tužbe je irelevantna ako joj nije prethodio zahtjev upućen poslodavcu – ZOR ne poznaje supstituciju te obaveze žurnim obraćanjem sudu.
Pravna pouka u rješenju o otkazu treba radnika uputiti upravo na institut zahtjeva za zaštitu prava (prigovora poslodavcu) iz člana 114. ZOR-a, a ne na žalbu u užem procesnom smislu – terminološka distinkcija kojoj poslodavci i njihovi pravni savjetnici pri sastavljanju akata o otkazu trebaju posvetiti punu pažnju.
Za razliku od zastare, na koju sud pazi samo povodom prigovora stranke, prekluzivni rok iz člana 114. stav 1. ZOR-a jeste rok čijim protekom posljedice nastupaju po službenoj dužnosti: gubi se pravo na preispitivanje odluke poslodavca u internoj proceduri, ali i mogućnost sudske zaštite tog prava, a odluka poslodavca postaje konačna i izvršna. Prekluzivni rokovi, za razliku od rokova zastare, teku bez prekida i zastoja.
Kada sud utvrdi nedostatak procesne pretpostavke iz člana 114. ZOR-a, u vezi sa članom 67. stav 2. ZPP-a, tužbeni zahtjev se odbacuje, a ne odbija, kao nedopušten – što je terminološki i suštinski značajna razlika. Odbačaj tužbe znači da sud uopšte nije ulazio u meritum spora, odnosno u pitanje da li je otkaz ugovora o radu bio zakonit; o tom pitanju se sud nije izjašnjavao, jer to nije bilo moguće bez prethodno ispunjene procesne pretpostavke.
Akcesorne zahtjeve – za povratak tužitelja na rad i isplatu naknade plate i doprinosa za PIO – pozivajući se na član 106. stav 2. ZOR-a, prema kojem, ukoliko sud utvrdi da je otkaz nezakonit, poslodavac se obavezuje da radnika vrati na rad i isplati mu naknadu plate. Ovi zahtjevi dijele procesnu sudbinu glavnog zahtjeva za poništenje otkaza, budući da bez prethodnog rješavanja pitanja zakonitosti otkaza ne mogu opstati samostalno.U radnim sporovima ishod često zavisi ne samo od materijalnopravne osnovanosti zahtjeva, već, prije svega, od poštovanja procesnih pretpostavki koje prethode samom pristupu sudu. Institut zahtjeva za zaštitu prava iz člana 114. ZOR-a, uprkos naizgled formalnoj prirodi, rezultat je pažljivo uspostavljene zakonodavne i ustavnosudske ravnoteže između prava radnika na pristup sudu i legitimnog interesa da se sporovi iz radnog odnosa, gdje god je to moguće, pokušaju razriješiti već u fazi neposrednog obraćanja poslodavcu. Rok za reagovanje na otkaz ugovora o radu ne počinje teći podnošenjem tužbe, već, i prije svega, blagovremenim i konkretno usmjerenim obraćanjem poslodavcu. Zanemarivanje ove obaveze, koliko god otkaz bio materijalnopravno upitan, vodi odbačaju tužbe kao nedopuštene, bez ikakvog ulaska u pitanje zakonitosti same odluke o otkazu.